Ranije su pravljene kvalitetne sanke da dugo traju i za njih se čak izdavala i garancija. Danas su i najuporniji proizvođači odustali od ovog posla, jer u vreme kada je sve manje snega a prostori za sankanje nestaju u naletu građevinskih „nadahnuća“, prodaju se samo najjeftinije sanke iz uvoza ili zamene poput kliska. Istovremeno, roditelji se žale da je organizovanje sankanja u gradu postalo toliko zahtevno, kao da sa detetom kreću u ekspediciju.
Foto: Freepik
„Preko brda, preko brega i debelog snega, jure neke čudne sanke, srebrne i tanke”. Uz ovu pesmu su odrasle brojne generacije, a znaju je napamet i današnji klinci. Ali u vremenima kada se snegom smatra nekoliko pahulja koje će u gradu napraviti samo bljuzgavicu, roditelji moraju da budu jako domišljati kako da svojoj deci omoguće uživanje u zimskim čarolijama. Za razliku od njih, domaći proizvođači sanki su poslednjih nekoliko godina već digli ruke od bilo kakvih pokušaja.
Naime, u bivšoj Jugoslaviji postojalo je nekoliko velikih preduzeća koja su proizvodila sanke, i ko zna koliko malih zanatlija koje su se bavile istim poslom. Danas možete naći veoma kratak spisak firmi koje ih prodaju, ali one su mahom uvoznici. Nijednom od ovih preduzeća sanke nisu jedini proizvod, jer da jesu, bar prema rečima njihovih zaposlenih, odavno bi stavila ključ u bravu.
Iskustva trgovaca potvrđuje i Ljubiša Stoisavljević, osnivač kompanije „Milmark“, poznate po proizvodnji komadnog i nameštaja po meri. Sagovornik magazina je u preduzetništvu preko 30 godina i za to vreme ispratio je više različitih trendova u istoriju, ali i kumovao nastajanju novih. Jedan od proizvoda od kojih se oprostio bile su sanke.
„Pre nekoliko godina sam prestao da ih proizvodim. Pre svega zbog pada tražnje jer je sve manje snega, ali i zato što nisam želeo pojedinačno da ih prodajem. Uporno sam tražio trgovca koji bi me zastupao, ali svi oni su hteli brzo da zarade. Zato su im marže bile ogromne i kupcima su moje sanke bile preskupe. One, doduše, nisu bile jeftine ni pre nego što su se trgovci ugrađivali u njihovu cenu, jer su pravljene od kvalitetnih materijala da bi dugo trajale. Izdavao sam čak i garanciju za njih”, priseća se Stoisavljević, kome je dodatni problem bila i konkurencija koja je nudila sanke po znatno nižim cenama. Zato se, kaže, potpuno posvetio mnogo sigurnijem poslu, izradi i prodaji nameštaja.
Sneg nije jedini krivac
Ne postoji statistika o tome koliko se procentualno smanjio obim sankanja, ali ponekad nam brojčani podaci nisu ni potrebni. Neke stvari vidljive su i golim okom. Ili kroz razgovore sa roditeljima, pedagozima i psiholozima.
Jelena Ćirić Nikolić, urednica portal Bebac.com, jednog od najčitanijih veb sajtova koji se bave decom u Srbiji, kaže za B&F da je istina da se deca danas manje sankaju, ali da je krivaca za takvu situaciju više. „Naravno, klimatske promene su dovele do smanjenja padavina. Vi u gradovima u poslednje vreme imate do desetak dana snega godišnje, ako i toliko. I to ne na svim mestima u gradu, već samo tamo gde se može zadržati sneg. Takvih mesta je malo jer se parkovi redovno čiste od zimskih padavina, osim zelenih površina. Međutim, sve je češća praksa da se zelene površine prilikom rekonstrukcije parkova ravnaju. Zato nam osim snega, nedostaju i uzvišenja sa kojih se deca mogu sankati“, navodi Ćirić Nikolić.
Prema njenim rečima, u takvoj situaciji sankanje zavisi od organizacionih ali i materijalnih mogućnosti roditelja. Oni koji to mogu da priušte ponekad vode decu na planine, dok se ostali „snalaze kako znaju i umeju“, uključujući odlazak na periferiju grada, na mesta na kojima ima snega. No, i taj poduhvat zahteva određene napore, jer treba obezbediti prevoz, poneti rezervnu garderobu ali i pronaći društvo za sankanje.
Pored toga što moraju da organizuju sankanje kao da je u pitanju ozbiljno putešestvije, roditelji se suočavaju sa još jednim problemom – visokim cenama sanki. Zato danas sve više njih umesto sanki kupuje kliska, plastičnu ploču koja je u direktnom kontaktu sa zemljom prilikom sankanja. Klisko košta nekoliko stotina dinara i ne opterećuje mnogo kućni budžet, a praktičan je i zato što je lagan, pa deca mogu sama da ga nose uzbrdo. S druge strane, upozorava naša sagovornica, on je tanji i hladniji za sedenje, a može ga koristiti samo jedno dete, zbog čega se ne razvijaju timski duh i saradnja kao prilikom sankanja. Ipak, imajući u vidu da se kvalitetne sanke teško mogu naći za manje od 4.000 dinara, većini roditelja ovo je najisplativija opcija.
Dakle, nisu se promenili samo klimatski uslovi već i potrošački prioriteti. A deca, da li su se i ona promenila? „Deca vole da se sankaju i uvek će voleti. Ma šta mi mislili o novim naraštajima, takozvanim digitalnim urođenicima, oni jedva čekaju tih nekoliko dana u godini tokom kojih će moći da uživaju u snegu”, tvrdi Jelena Ćirić Nikolić.
Ipak, ne može se prenebregnuti činjenica da se i njihovo ponašanje donekle izmenilo, ponajviše kada je reč o izdržljivosti potrebnoj za igre koje zahtevaju fizičku aktivnost, kaže naša sagovornica i napominje: „Današnja deca su generalno manje aktivna od nekih ranijih generacija i poseduju manje kondicije. Ono što smo mi primetili kroz rad na portalu, razgovore sa pedijatrima i psiholozima, ali i iz komentara roditelja, je da su za ovo dobrim delom zaslužne nove tehnologije. Jer, deca koja koriste pametne telefone već od druge-treće godine, naviknuta su na nadražaje koje teško može bilo koja fizička igra da prevaziđe. Pa čak ni sneg koji vide jednom godišnje“.
Ni slobode, ni brdašca, ni snega
U najgoroj poziciji u celoj ovoj priči su roditelji. Njih s jedne strane pritiskaju obaveze i materijalni problemi, a sa druge želja da obezbede svojoj deci nešto što se ne može kupiti novcem – uspomene na srećno detinjstvo.
Sanja Vasić ističe da je njen četvorogodišnji sin veoma ushićen kada vidi prve pahulje, „ali od vremena našeg detinjstva, roditeljstvo se drastično promenilo. Današnja deca nemaju istu slobodu koju smo mi imali. Provodili smo čitave dane na ulici, često bez nadzora odraslih, što je roditeljima ostavljalo vremena da završavaju svoje obaveze. To više nije slučaj, deca danas svuda idu sa roditeljima. A ti roditelji su uglavnom zaposleni ljudi, koji nažalost nemaju luksuz da nekoliko sati dnevno provedu na snegu”.
Sanja napominje da ima veliku sreću što se u njenom kraju nalazi brežuljak, pa ne mora da traga za mestom za sankanje. Do sanki je, pak, teže došla nego do brežuljka. „Kada je moje dete imalo godinu dana pao je prvi sneg i mi smo hteli da kupimo sanke, ali ih nigde nije bilo. Uspeli smo da ih nabavimo tek sledeće jeseni”, priseća se naša sagovornica.
S druge strane, Nikola T, otac petogodišnjeg dečaka, žali se da u kraju gde žive nema odgovarajućih mesta za sankanje, pa mora stalno da ih traži u drugim delovima grada. Najviše voli da odvede svog sina na Košutnjak, „ali za to je potrebno da detetu organizujete prevoz i društvo, odnosno da se sa drugim roditeljima dogovorite ko i kada može na sankanje. Većina roditelja dolazi s posla oko 18 časova, a dok se organizuju za polazak prođe bar još sat vremena, tako da nam se ne isplati ni da krećemo. Iz tog razloga radnim danima najčešće odustajemo od sankanja i ostavljamo ga za vikend”.
Nikola kaže da oni nemaju sanke i da se njihov sin u gradu sanka na klisku. Zato on i supruga nastoje da svake godine odu na odmor na planinu, gde iznajmljuju sanke jer im je to najpraktičnija opcija. „Žao mi je što je tako, jer moje dete zaista obožava zimu. Ali, nažalost, klimatske i društvene okolnosti su postale takve da će uskoro sneg moći da vidi samo na televiziji ili u onim loptastim suvenirima koje morate protresti da bi se podigle veštačke pahulje“, zaključuje Nikola.
autorka Marija Dukić